Menu Close
STRUČNI TEKST

Ne postoji niti jedna jača potreba u djetinjstvu od sigurnosti koju pruža otac. 

Autor/i: Dijana Kadović, psihološkinja

Istraživanja su pokazala da djeca koja odrastaju u prisustvu očeva imaju brži emocionalni razvoj, postižu bolje akademske performanse i ostvaruju bolju komunikaciju sa okolinom. Usklađenost i doslednost u vaspitnim stilovima oca i majke bitan je činilac pravilnog sveobuhvatnog razvoja djeteta.

Teorija afektivnog vezivanja Džona Bolbija naglasila je ulogu i značaj majčinske figure u razvoju djeteta. Naime, polazeći od premise o postojanju primarne (urođene, zasnovane na instiktima) potrebe djeteta za ostvarivanjem posebne vrste povezanosti za odrasle koji ga okružuju, koja služi kao trajni kapital osobe i prototip totaliteta odnosa koje uspostavlja sa okolinom od rođenja do smrti, teorija afektivnog vezivanja (eng. attachment) je predstavljala svojevrsni zamah teorijsko-istraživačkoj struji koja je itekako zanemarila uloga oca kao jednako bitnog konstituenta u odgoju djeteta. Do zaokreta je došlo poslednjih decenija na temelju istraživanja koja su ukazala da očevi imaju suštinsku ulogu u vaspitanju svoje djece, te da mogu biti jednako osjetljivi i njegujući kao i majke. Zapravo, prisutvo i uključenost oca u odrastanje mališana predisponira njegov kognitivni, ali i emocionalni i socijalni aspekt razvoja. 

Nekada je u kulturama sa jasno naglašenim podjelama uloga između muškarca i žene, oca i majke, koja je dodatno učvršćena preovlađujućim rodnim stereotipima, važilo pravilo da je uloga majke dominantno važnija od uloge oca. Pretpostavljalo se da je majka ta koja je emocionalno angažovanija, koja brine i vaspitava djecu, dok je otac „spoljni igrač“, koji osigurava finansijsku sigurnost porodice. Nalazi istraživanja sa renomiranih svjetskih adresa sugerišu podjednaku važnost oca i majke u vaspitanju djeteta. Mališani iz porodica u kojima su oba roditelja uključena u odgoj kroz život odraslog koračaju psihološki cjelovitija, uz bolje razumijevanje međuljudskih i partnerskih relacija, više samopouzdanja i vjere u sebe i svoje sposobosti, te, generalno, posjeduju širi i raznovrsniji repertoar kompetencija da se izbore sa zahtjevima koja im okolina postavlja na životnom putu.

Svako ljudsko biće posjeduje određeni bio-psiho-socijalni materijal, koji ga čini jedinstvenim i posebnim u odnosu na okruženje. Očevi, svojom biološkom i djelimično socijalnom različitošću od majke, unose u odnos sa djetetom više stvarnosti spoljnjeg svijeta. Brinući se o djetetu, otac podstiče i olakšava separaciju djeteta i majke, dajući mu podsticaj da se upusti u istraživanje okoline. Potrebno je naglasiti da su karakteristike oca i njegove osobine ličnosti manje bitan faktor razvoja djeteta u odnosu na sam kvalitet i karakteristike same relacije otac-dijete. Drugim riječima, od količine vremena koju dijete provodi sa ocem mnogo je značajnije kako provode zajedničko vrijeme.

Očevi i kognitivni razvoj

Uključenost oca u prve tri godine života značajno utiče na efikasnije kognitivno funkcionisanje djeteta na kasnijem uzrastu. Djeca posjeduju bolje strategije rješavanja problemskih situacija i konflikata, ostvaruju bolje obrazovne kompetencije i imaju veću motivisanost za učenje. Jedan od razloga za to se možda krije u činjenici da očevi manifestuju tendenciju da u razgovoru sa svojom djecom postavljaju češće pitanja-ko, šta, gdje i zašto. Ovakav vid komuniciranja podstiče djecu da govore više i ozbiljnije.

Jedan od ključnih načina na koji očevi pomažu u razvoju djece je podspješivanje formiranja vjerovanja u sposobnost ovladavanja vještinama djeteta koje imaju dugoročan efekat na razvoj samopoštovanja. Očevi imaju tendenciju da „izazovu“ svoju djecu da isprobaju granice i uhvate se u koštac sa novinama. Kad se djeca suočavaju sa ovim izazovima i postignu uspjeh (čak i nakon frustracije), počinju da vjeruju u svoje sposobnost da rade teške stvari i suočavaju se sa problemima i preprekama.

Očevi i govorni razvoj djeteta

Očevi su manje skloni tepanju i modifikovanju jezika, te se djetetu obraćaju normalnim načinom govora, koristeći više imperativa i izjavnih rečenica uz način i ton koji privlači dječiju pažnju. Dok majčin način komuniciranja olakšava neposrednu interakciju, očev način komuniciranja podstiče razvoj komunikacijskih vještina, kroz širenje vokabulara i jezičkih vještina, što je predispozicija akademskog uspjeha.

Očevi i socio-emocionalni razvoj djeteta

Otac je, jednako kao i majka, „kamen temeljac“ razvoja emocionalnog blagostanja djeteta. Očevi djeci služe kao uzor i identifikacioni model-mališani kroz posmatranje očevog reagovanja prema svijetu nastoje da i sami manifestuju slićan repertoar ponašanja. Otac je generator osjećaja sigurnosti, kako fizičke, tako i emocionalne. 

Istraživanja su pokazala da djeca sa uključenim očevima posjeduju znatno bolju toleranciju na frustraciju i stres, razvijenije strategije rješavanja problema i bolju emocionalnu regulaciju, te kontrolu impulsa.

Kada su očevi angažovani u brizi o novorođenčetu, za očekivati je pozitivni uticaj. Bebe ostvaruju sigurniju povezanost sa očevima, više su „otporne“ i radoznale, te samouvjerenije u istraživanju svijeta. Jedna studija koja se bavila trogodišnjacima otkrila je više koristi za društveni (socijalni) razvoj djeteta kada su očevi više brinuli i igrali se sa njima. Drugo istraživanje je pokazalo da je razvoj sigurnije privrženosti na relaciji otac-dijete povezan sa razvojem empatije i boljim prepoznavanjem i reagovanjem na emocionalna stanja vršnjaka u kasnijoj dobi.

Kako protiče period odrastanja, veće uključivanje oca pomaže djetetu da razvije veći stepen zadovoljstva životom, koji korelira sa slabijim prisustvom i intenzitetom neprijatnih osjećanja poput deprsivnosti, straha, krivice, anksioznosti, te stresa. Djeca sa ocem koji angažovan u većem stepenu u razvoju reportiraju manji nivo anksioznosti i kažu da su sretnija. Postižu veći kvalitet odnosa sa braćom, sestrama i rođacima. Njihove relacije se odlikuju sa znatno manje konflikata, te osjećaja ljubomore, rivaliteta i „neprijateljstva“. Sa druge strane, loši ili neprijateljski odnosi sa očevima za posledicu mogu imati agresivno i asocijalno društveno ponašanje i lošije odnose sa vršnjacima u kasnijoj dobi.

Veći očev angažman u odgoju djeteta poboljšava i podstiče pozitivne razvojne ishode, što može poduprijediti prevenciju negativnog ponašanja. Kod djece, osjećanje bliskosti prema ocu i česta igra sa njim može smanjiti rizik od antisocijalnog ponašanja, hiperaktivnosti i problema sa ponašanjem. Kao mladi ljudi, oni koji su imali njegujuće i dostupne očeve, imaju tendenciju da budu bolje prilagođeni, pouzdani i prijateljski; razvijaju viši stepen samopoštovanja, strpljiviji su i racionalniji, te imaju znatno veći stepen socijalne podrške, kao i dugoročna i bliska prijateljstva.

Očevi i učenje polne uloge

Očevi ostvaruju imanentan uticaj na usvajanje polnih uloga kod dječaka. Otac dječaku predstavlja model čije ponašanje posmatra i na osnovu kojeg uči šta je primjereno njegovom polu. Otac će znatno češće nego majka sugerisati dječaku usklađenost ponašanja sa odgovarajućim polnim stereotipom. Sa druge strane, odnos sa očinskom figurom, predstavlja okosnicu učenja djevojčice kako se muškarci trebaju ponašati prema ženama, te kriterijum koji će im poslužiti kao osnova za procjenu budućih mladića i muškaraca u njenom životu.

Očevi i moralni razvoj djeteta 

Očevi ostvaruju nemjerljiv, direktan uticaj na razvoj savjesti i morala kod svojih mališana, pružanjem direktnih smjernica i uputstava kao indikatora vrijednosti koje treba da usvoji jedan moralno zreo, društveno odgovoran i tolerantan pripadnik određene društvene zajednice. Kroz identifikaciju sa ocem i razvoj sličnog modela ponašanja, djeca, naročito dječaci, razvijaju moralno rasuđivanje i usvajaju moralne vrijednosti. Dječaci koji se nisu identifikovali sa svojim očevima pokazuju manjak odgovornosti za svoje ponašanje i nespremnost za prihvatanje krivice, te u adolescenciji imaju problema sa samokontrolom i agresivnim ponašanjem. Uspješna identifikacija sa očevima rezultira u odrasloj dobi  i većim stepenom razumijevanja prema ženskom polu i društvene odgovornosti prema okolini.

Savjeti za super-tate

1. Brinite o djeci još od samog rođenja;

Istraživanja sugerišu da rana uključenost oca u zaduženja oko svog djeteta (kupanje, hranjenje, presvlačenje, i sl.) ostvaruje krajnje pozitivne dugoročne posledice po sveobuhvatan razvoj mališana, prvenstveno razvoj većeg stepena samopouzdanja i kvalitetnijih relacija sa vršnjacima.

2. Igrajte se sa svojom djecom i podstičite ih u istraživanju svijeta;

Premda očevi i majke u jednakom intenzitetu iniciraju dječije istraživanje svijeta, oni tu namjeru sprovode primjenom različitih stilova. Očevi manifestuju tendenciju da djeci obezbijede više verbalne i fizičke stimulacije, koja podstiče razvoj mozga, pa ne čudi što djeca nerijetko više vole igru sa ocem nego sa majkom. Sa druge strane, nedostatak očevog zanimanja za igru sa djetetom može rezultirati trajnim posledicama u kognitivnoj, emocionalnoj, te socijalnoj sferi dječijeg razvoja. Igra očeva sa njihovim mališanima doprinosi učenju i usvajanju strategija rješavanja problemskih situacija i formiranja kvalitetne interakcije sa okolinom. Igra sa očevima je obično nešto grublja i aktivnija nego igra sa majkom, što pruža djeci osjećaj sigurnosti i olakšava komunikaciju sa drugima kada se otac nalazi u blizini. Kroz igru sa ocem, djeca se podstiču na isprobavanje sopstvenih granica, snaga i sposobnosti, kao i na učenje novih znanja i vještina. Kroz angažovanost muškog roditelja u igri, djeca stiču nova emocionalna znanja, koja im pomažu u identifikaciji sopstvenih emocija, prepoznavanju emocionalnih stanja i razloga ponašanja okoline. Ovladavanjem prepoznavanja i imenovanja emocija, djeca postepeno stiču vještinu upravljanja i regulacije sopstvenog ponašanja. 

Očev upliv i uticaj na emocionalni razvoj ne ograničava se samo na igru. Svakodnevna interakcija i očeva uključenost u vaspitanje i obrazovanja djeteta rezultira i „zdravijim“ odnosima prema braći i sestrama, te kvalitetnijim interakcijama i manjom agresivnosti u kasnijoj dobi. Očevi su, naime, stub za usvajanje društvenih normi i izgradnju društvenih odnosa tokom života.

Na školskom uzrastu, usled suočavanja sa mnogobrojnim zahtjevima društva, kroz ponavljane situacije doživljenog uspjeha/neuspjeha, dijete razvija samopoštovanje. Istraživanja sugerišu da je kvalitet angažovanja oca tokom tog perioda zapravo presudni faktor koji određuje da li će dijete razvijati samopouzdanje i kompetentnost i da li je spremno za adekvatan odgovor na brojne zadatke i izazove koje društvo postavlja pred njega. Ključni razlog za to krije se u činjenici da su upravo očevi ti koji podstiču djecu na nezavisnost i hvatanje  bez straha u koštac sa zahtjevima i problemima. Podsticanjem djeca na nove izazive, otac pomaže djetetu da stekne nove vještine i preuzme odgovornost za svoje postupke. Ukoliko otac obeshrabruje dijete, suviše je strog ili nameće svoja rješenja, ostvaruje loš uticaj na svog mališana i razvija kod njega nedostatak povjerenja u sopstvene sposobnosti, koči razvoj kreativnosti, motivacije i vještina razrešenja problemskih situacija. 

Igra očeva sa sinovima u većoj mjeri podstiče vizuelno i lokomotorno istraživanje, te finu motoriku, dok se očeve interakcije sa kćerkama karakterišu verbalnim igrama i socijalnom konverzacijom. 

Stoga, drage tate, ne zaboravite-ljubav Vašeg djeteta Vas pretvara u superheroje, avanturiste, pričatelje priča i najbolje pjevače.